|
Protekla godina posložila je dijelove mog života u smislenu cjelinu. Bar mi se tako činilo. Sad sam sigurna da su dijelovi samo preraspodijeljeni u neku novu cjelinu, ne nužno bolju, a ni goru – novu. Možda je zapravo najbolje reći da su se dijelovi preraspodijelili u sljedeću cjelinu. Kad čovjek razmisli, ne postoji nova, stara, bolja ili lošija cjelina. Barem ne kad govorimo o životu. Postoji samo sljedeća.
Iz nekog razloga, mislila sam da je to – to. Postala sam neka čudna osoba koja vjeruje da zna mnogo više o životu nego što zaista zna. Ne znam, promijenila sam se. U nekim stvarima stvar je išla na bolje u nekima na gore.
Ipak, jedna stvar se nije mijenjala i još je uvijek ista, a to je moj strah od odrastanja. Shvatila sam da su planovi koje imam za svoju budućnost još uvijek na razini dječje igre, Mislav je Ken, ja sam Barbie (metaforu ostaviti, proporcije zanemariti). Još uvijek tu nema stvarne inicijative, nema one želje da se skoči u nepoznato.
Izgubila sam se u tom igrokazu, u iluziji odrastanja i napuštanja gnijezda. Toliko sam se izgubila da sam samu sebe uvjerila da sam spremna za to, za odlazak u vlastit život. I nikako nisam mogla protumačiti svoje oklijevanje i latentni strah.
Shvatila sam da sam zapela, gadno. Zapela sam u danima prije Zagreba. U danima koji nisu bili sretniji. Ne znam zašto, nema logike, ali dio mene ostao je tamo negdje, zaleđen prije osam godina. Trebam taj dio za sljedeću cjelinu i nemam pojma kako da ga vratim, kako da ga odmrznem. Naime, nemam pojma zašto je još uvijek tamo.
Danas je buraz došao na ručak. Ništa posebno. Naoko, ništa zanimljivo i nezaboravno. Ipak, shvatila sam da nas nikad nije bilo četvoro. Uvijek je netko nedostajao, uvijek je netko bio više gost nego član obitelji. Shvatila sam da ne želim natrag svoje djetinjstvo, ja ga želim opet i želim da bude drugačije. Želim djetinjstvo u kojem stari nije stalno na putu. Želim djetinjstvo u kojem stariji brat ne studira u Splitu dok smo mi u Zagrebu.
I to je tako nezrelo, tako besmisleno. I želim da taj osjećaj nestane. Želim ga se riješiti kako bih se mogla prestati igrati života. To bi bio onaj racionalni dio. Ali ono što zapravo želim je, ukratko, besmisleno. I htjela bih poslati u kurac sve te manifestacije djetinjstva u svojoj glavi, i onu ideju da je jučer bilo puno bolje nego što je danas. Znam da je to hrpa govana, ali prilično se teško boriti protiv vlastite psihe.
Opet sam u psihičkoj banani iz koje se moram izvući. Brzo i bez razmišljanja. Nekako. I moram napomenuti da je sve ovo zvučalo puno bolje dok se odvijalo u mojoj glavi; imalo je puno više smisla, u svakom slučaju. Najbolji dio mog tijeka svijesti definitivno se odvio u trenutku kad sam shvatila da moj život ipak nije toliko smiren i staložen, da ipak nije sveden na diplomu. Pisac u meni, već odavno proglašen mrtvim, rekao je: 'Ipak u tebi ima još malo drame.' To je divna stvar, kada sebe i svoje probleme možeš sagledati sa spisateljske distance, kad svoju životnu zavrzlamu sagledaš kao put ka stvaralaštvu. Olakšava i, pomalo mazohistički, uveseljava.
|
rid - 